Anela Hujdurović: „Najvažnije odluke nisu nužno najlakše, ali su u skladu s vašim vrijednostima“

U vrijeme kada genetika nije bila prepoznata u Bosni i Hercegovini, sasvim slučajno, Anela Hujdurović otvorila je knjigu iz ove oblasti. Ljubav na prvi pogled označila je početak dugog istraživanja i učenja koje je rezultiralo velikom promjenom u Bosni i Hercegovini. Kako to samo iz ljubavi i može, Anela se vratila kući i napravila nešto što do tada nije postojalo.

Anelu Hujdurović danas poznajemo kao osnivačicu prvog genetičkog savjetovališta i pionirku ovoj oblasti u BiH. Genetičarku koja je znanje i iskustvo stekla edukacijom na Harvard Medical School, radom u Njemačkoj i Americi, a odlučila se vratiti u Bosnu i Hercegovinu..

Sagovornica: Anela Hujdurović, osnivačica Genetičkog savjetovališta Genetika i FitGene Razgovarala: Ilma Islambegović-Fišo

I: U vrijeme kada genetika nije bila prepoznata oblast, otvorila si knjige i desila se ljubav na prvi pogled. Ta ljubav odvela te je na Harvard, u klinike u Njemačkoj i Americi, i na kraju do nagrade Večernjakov pečat za Naučnicu godine. Kako si saznala da si nagrađena i šta ti je ta potvrda značila u momentu kada si je dobila?

Ta vijest me zatekla potpuno nespremnu. Nisam imala nikakvu najavu niti očekivanje, posebno jer je to bila godina u kojoj sam otvorila prvi centar za genetičko savjetovanje i bila potpuno fokusirana na postavljanje temelja tog rada. U takvim trenucima čovjek je više okrenut svakodnevnim izazovima nego priznanjima.

Sjećam se jasno. Prva osoba koju sam nazvala bila je moja majka. Instinktan trenutak, jer iza svakog profesionalnog puta stoji i lična podrška koja nas oblikuje.

Ono što je ovu nagradu učinilo dodatno posebnom jeste što ni danas ne znam ko me je nominovao. U tome postoji određena ljepota. Kada neko prepozna Vaš rad bez potrebe da bude viđen ili istaknut, to govori da vrijednost rada ipak pronađe svoj put.

Naučila sam da su nagrade trenutak, a odgovornost trajna. One nas ne definišu, ali nas obavezuju da budemo još bolji. Priznanja su lijepa, ali najveća vrijednost ostaje u radu koji iza njih stoji i u ljudima kojima taj rad donosi stvarnu promjenu.

I: Harvard, Rostock, Charlotte. Mogla si ostati. U nekom trenutku si odlučila da se vratiš i osnuješ nešto što u BiH nije postojalo. Šta te je dovelo nazad i da li bi danas donijela istu odluku?

Edukacija i rad u centrima poput Harvarda, Rostocka i Charlottea otvaraju mnogo vrata, i profesionalno i lično. U takvom okruženju prirodno je razmišljati o ostanku, jer imate sistem koji funkcioniše, jasne strukture i kontinuiran razvoj.

Međutim, odluka o povratku nije bila vođena time gdje je lakše, nego gdje postoji stvarna potreba. U BiH nije postojala razvijena baza za genetičko savjetovanje, niti jasan sistem u kojem bi pacijenti s kompleksnim stanjima imali adresu na koju se mogu obratiti. Postojala je praznina, i upravo ta praznina bila je ključni motiv.

Želja mi je bila da genetika ne ostane izolovana naučna oblast, nego da postane dio svakodnevne kliničke prakse. Dostupna, razumljiva i primjenjiva za pacijente kojima je zaista potrebna.

Danas bih donijela istu odluku. Možda uz nekoliko mudrijih izbora i više strpljenja u određenim fazama. Ali to dolazi s iskustvom. Najlakše je analizirati put kada ga već prođete. Dok ga prolazite, odluke donosite s znanjem i kapacitetom koji u tom trenutku imate.

Najvažnije odluke nisu nužno najlakše, ali su u skladu s vašim vrijednostima.

I: Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu osnovala si prvu firmu ove vrste. Kako si gradila povjerenje u nešto što su tada mnogi smatrali nepotrebnim ili preuranjenim i koliko se ta svijest promijenila u pet godina rada?

Izazov nije bio samo razviti novu uslugu, već objasniti zašto je ona uopšte potrebna. U tom periodu genetika je često bila percipirana kao nešto što pripada nauci i istraživanju, a ne svakodnevnoj kliničkoj praksi. Izgradnja povjerenja zahtijevala je vrijeme, strpljenje i dosljednost, ne kroz marketing, već kroz edukaciju i konkretne rezultate.

Pristup je od početka bio jasan: ne nuditi genetiku kao novitet, nego kao alat koji pomaže u donošenju preciznijih medicinskih odluka. To je značilo kontinuiran rad s pacijentima, saradnju s ljekarima i objašnjavanje nalaza na način koji je razumljiv i primjenjiv. Povjerenje se u ovoj oblasti ne dobija brzo. Gradi se kroz tačnost, odgovornost i dugoročne ishode.

Danas, pet godina kasnije, otvorili smo mnoga vrata unutar privatnog zdravstvenog sektora i prepoznati smo od strane državnih zdravstvenih institucija. Kroz taj proces imala sam priliku biti predavač i edukator za ljekare različitih specijalnosti, od pedijatara do kardiologa, što smatram jednim od najvažnijih segmenata ovog rada.

Ranije smo objašnjavali zašto genetika postoji. Danas sve češće razgovaramo o tome kako je najbolje primijeniti.

I: Postoji naučnica koja istražuje i postoji poduzetnica koja gradi. Koji lik ti je bliži i u kom trenutku si shvatila da moraš biti oboje?

Nauka i uloga genetičara su, bez dileme, prostor u kojem se osjećam najprirodnije. To je moj temelj. Posebnu energiju pronalazim u radu na kompleksnim slučajevima, gdje svaka analiza nosi odgovornost, ali i potencijal da za nekoga napravi stvarnu razliku.

S druge strane, poduzetništvo je aktiviralo potpuno drugačiji set osobina: kreativnost, dosljednost, fokus, spremnost na kontinuirano traženje rješenja i, možda najvažnije, sposobnost da ne odustajete kada stvari ne idu očekivanim tokom.

Trenutak u kojem sam shvatila da moram biti oboje bio je onaj kada sam postala svjesna da nauka, koliko god bila vrijedna, nema puni smisao ako ostaje zatvorena unutar laboratorije. Tek kada postane primjenjiva, dostupna i razumljiva ljudima kojima je potrebna, tada dobija svoju pravu vrijednost.

I: Karatašica koja nikad nema mira, vrlo mlada i bez preduzetničkog iskustva, okupila je tim stručnjaka iz Amerike, Njemačke, Turske, Hrvatske, Srbije. Kako izgledaju ti odnosi u praksi i šta si morala naučiti o vođenju tima?

Kada okupite tim koji dolazi iz različitih sistema, kultura i nivoa iskustva, vrlo brzo shvatite da znanje samo po sebi nije dovoljno da bi sistem funkcionisao. Ti odnosi zahtijevaju jasnu strukturu, ali i visok nivo međusobnog poštovanja. Razlike u načinu razmišljanja, pristupu radu i komunikaciji nisu prepreka, one su vrijednost, ali samo ako se njima zna upravljati.

Moj zadatak nikada nije bio da budem najglasnija u prostoru, nego da budem ona koja povezuje. Da jasno postavim pravac, ali i ostavim prostor da svako doprinese iz svoje oblasti ekspertize. U tom procesu sam naučila jednu od najvažnijih lekcija: vrijednost slušanja. Ne moraš uvijek imati sve odgovore, niti biti ta koja prva govori. Vrlo često najbolja rješenja dolaze kada napravite prostor da ih čujete.

Liderstvo nema veze s kontrolom. Ima veze s odgovornošću. Odgovornošću da donesete odluke onda kada nisu jednostavne, da preuzmete teret kada stvari ne idu kako treba i da zadržite jasnoću čak i kada postoji mnogo različitih mišljenja.

I: Kada radiš s pacijentima, koliko daleko može ići genetički izvještaj? Može li genetika reći nešto o porijeklu, o tome zašto neko ima plave oči ili određenu predispoziciju? Seže li sve do pračovjeka? Gdje su granice onoga što geni mogu otkriti?

Radim s pacijentima iz oblasti pedijatrije, neuropedijatrije, kardiologije, onkologije i ginekologije, posebno u segmentu neplodnosti. U tim slučajevima cilj genetičke analize je konkretan: postaviti dijagnozu, pomoći u definisanju terapijskog puta i uspostaviti plan daljeg praćenja.

Danas genetika može mnogo više nego prije deset godina. Može pomoći u dijagnostici rijetkih i razvojnih poremećaja, prepoznati nasljedne predispozicije, procijeniti rizik za članove porodice, pa u određenim slučajevima i usmjeriti terapiju. Naravno, može dati i odgovore o porijeklu ili određenim fizičkim osobinama, ali to nije fokus kliničke genetike. U medicini nas zanima ono što ima direktan uticaj na zdravlje i donošenje odluka.

Ipak, važno je naglasiti: genetika ima svoje granice. Ne daje uvijek jednoznačne odgovore i ne može objasniti sve. Geni su dio slike, ali nikada cijela slika.

I: Dobitnica si stipendije Fondacije Bosana, neko ko se javio Amri Džeko na Facebook i ostvario saradnju. Kako se sve to odigralo i jesu li tvoji geni, splet okolnosti, ili ipak iskustva koja si prošla, zaslužni za ono što si postigla danas?

Amri sam se javila još kao srednjoškolka, vodeći se jednostavnom logikom: ako je neko iz našeg prostora uspio i izgradio karijeru u svijetu, onda vjerovatno poznaje ljude koji žele ulagati u obrazovanje mladih. U tom trenutku nisam ni znala da postoji Fondacija Bosana. Bila sam maturantica s jasnim ciljem da upišem genetiku, ali i s realnom potrebom za stipendijom, jer dolazim iz skromne radničke porodice. To me natjeralo da razmišljam drugačije i da tražim rješenja, umjesto da čekam da se stvari same dese.

Rijetko ko će prepoznati Vaš potencijal prije nego što ga sami počnete živjeti. Možete imati talent, podršku ili sreću, ali bez inicijative i vjere u vlastite ideje, teško je napraviti stvarni pomak.

Nije presudan samo splet okolnosti, niti samo lične predispozicije. Presudna je sposobnost da u pravom trenutku napravite korak, čak i kada nemate garanciju da će uspjeti.

Sa Amrom je od prve komunikacije uvijek sve bilo jednostavno. Pratile smo jedna drugu, a ona je uvijek imala iznimno povjerenje u moj rad i znanje. Na tom povjerenju i prisutnosti iskreno sam zahvalna.

I: FitGene je nauka umotana u brend, s Amrom Džeko kao partnericom i ambasadoricom. To je potpuno drugi svijet od savjetovališta. Šta te iznenadilo u izgradnji brenda koji mora biti i naučno vjerodostojan i tržišno privlačan, i kako si naučila govoriti jezikom koji razumije šira publika?

FitGene je bio jedan od najzahtjevnijih, ali i najtransformativnijih projekata.

U savjetovalištu radite s pacijentima koji već dolaze s jasnom potrebom. Komunikacija je direktna, stručna i usmjerena na rješenje. Kod izgradnje brenda, situacija je potpuno drugačija. Tamo prvo morate objasniti zašto nešto uopšte postoji, prije nego što govorite šta to radi.

Ono što me najviše iznenadilo jeste koliko nauka sama po sebi nije dovoljna ako nije pravilno komunicirana. Možete imati vrhunski proizvod, validiranu metodologiju i realnu vrijednost, ali ako to ne znate prevesti na jezik koji ljudi razumiju, za njih to ne postoji.

Najveći izazov bio je pronaći balans između naučne vjerodostojnosti i tržišne komunikacije. Kada pojednostavite previše, gubite kredibilitet. Kada ostanete previše stručni, gubite pažnju. U tom prostoru se zapravo gradi brend.

Uloga Amre Džeko bila je izuzetno značajna. Ne samo kao osobe koja ima povjerenje javnosti, već kao nekoga ko u svom svakodnevnom životu živi principe na kojima FitGene počiva: personalizaciju u ishrani, treningu i načinu života. Ono što je posebno važno, Amra je među prvima prepoznala stvarni potencijal FitGene koncepta. Nije se vezala za ideju brenda, nego za njegovu suštinu.

Najvažnija lekcija: komunikacija nije pojednostavljivanje nauke, nego njeno prevođenje. Iza svake jednostavne poruke mora stajati duboko razumijevanje. Tek tada možete govoriti jasno, bez straha da ste nešto izgubili.

I: Karatašica, stipendistkinja, naučnica, poduzetnica. Svaki od tih identiteta bio je dio puta. Da li si zadovoljna putanjom svoga života do sada i šta bi rekla Aneli koja je 2013. upisala smjer koji niko nije razumio?

Kada pogledam unazad, mogu reći da sam zadovoljna. Ali ne u onom površnom smislu gdje se gleda samo rezultat.

Put nije bio lagan. I to je možda dio koji je najmanje vidljiv. Postoje stvari koje se ne vide u biografijama, nagradama ili projektima: odricanja, neizvjesnost, trenuci kada sumnjate u sebe, ali ipak nastavite dalje. Taj dio puta znaju samo moja porodica i ljudi koji su bili uz mene kroz sve faze.

Svaki identitet koji ste spomenuli nije bio odvojen, nego dio jednog procesa učenja discipline, odgovornosti i istrajnosti.

Da danas mogu nešto reći Aneli iz 2013., rekla bih: budi svjesnija svojih odluka, jer one oblikuju put mnogo više nego što u tom trenutku razumiješ. Nikada ne odustaj od učenja i od puta za koji osjećaš da je ispravan, čak i kada ga drugi ne razumiju. I možda ono što sam naučila tek s vremenom: zastani ponekad i budi ponosna na sebe. U svakodnevnim borbama i odgovornostima često zaboravimo prepoznati koliko smo daleko stigli.

Život ne ide pravolinijski, niti onako kako ga planirate. Ali ako ostanete dosljedni sebi i onome u šta vjerujete, rezultati dođu. Često drugačije nego što ste zamislili, ali s mnogo dubljim smislom.

Na svom profesionalnom putu Anela Hujdurović donosila je odluke u skladu sa svojim vrijednostima. I onda kada to nije bilo najlakše. Umjesto čekanja, tražila je rješenja, a umjesto sigurnosti, birala je ispravno. I upravo to je donosilo rezultate, možda ne uvijek odmah, ali s dubljim smislom.

Svojim primjerom pokazala je da povjerenje koje se gradi kroz tačnost i odgovornost ima dugoročne ishode. Uz listu postignuća, nakon razgovora s Anelom ostaje da sjaji uvjerenje da odluke koje nisu najlakše, ali su u skladu s onim u šta vjerujete, donose rezultate na koje ste ponosni. Takve rezultate prepoznaju i nagrađuju i drugi.