Haris Husejnović o poslovanju kroz razumijevanje: „Dugoročni potencijal prepoznajem po tome da li rješenje postaje infrastruktura”
U razgovoru za Kulturu poslovanja Haris Husejnović, Growth Manager u ZenDevu, pokazuje kako humanistički pristup poslovanju donosi najbolje rezultate. Otkriva nam zašto dugoročni uspjeh nastaje iz odnosa, strpljenja i povjerenja.
Harisa Husejnovića danas poznajemo kao Growth Managera u kompaniji ZenDev, a mnogi ga se sjećaju iz perioda kada je, kao direktor Liliuma u Sarajevu, posebnu pažnju posvećivao organizacijskoj kulturi i odnosima unutar tima. Bez obzira na to radi li u Bosni i Hercegovini ili u međunarodnom okruženju, njegov pristup poslovanju ostao je prepoznatljiv.
U razgovoru za Kulturu poslovanja Haris otkriva zašto biznis nikada nije samo pitanje strategije i prezentacije. Njegovo petnaestogodišnje iskustvo u business developmentu pokazalo mu je da se pravi rezultati grade kroz strpljenje, povjerenje i sposobnost da razumiješ čovjeka preko puta sebe.
Priča o Harisu počinje na košarkaškom terenu, gdje je naučio posmatrati ljude i razumjeti dinamiku tima. Ona završava u Švedskoj, s povjerenjem i humanističkim pristupom poslovanju, zasnovanom na uvjerenju da je biznis i dalje, prije svega, priča o ljudima.
Sagovornik: Haris Husejnović, Growth Manager ZenDev
Razgovarala: Ilma Islambegović-Fišo
I: LinkedIn profil, biografija, YouTube videi i javni nastupi otkrivaju profesionalni put Harisa Husejnovića. Koji dio Vaše priče ostaje nevidljiv javnosti, a najviše je oblikovao način na koji danas radite i razmišljate?
H: Vjerovatno bih počeo sa košarkom. Zvuči jednostavno, ali tu sam se formirao kao čovjek. Nisam bio najbolji igrač, ali sam bio jedan od onih koji su čitali igru. Znao sam kad će neko pucati prije nego što je on to znao. Naučio sam gledati ljude, ne samo šta rade, nego zašto to rade.
I danas, kada sjedim na sastanku, ne slušam samo riječi. Posmatram ljude i povezujem neizgovoreno. To me niko nije naučio u školi. To su me naučili sati i sati na terenu, u svlačionici, na klupi kada nisam igrao.
Ljudi misle da posao čine brojevi, strategije i prezentacije. A zapravo je sve u tome da li razumiješ čovjeka preko puta sebe. Sigurno je da sam i u počecima karijere imao nekoliko odličnih mentora od kojih sam naučio mnogo. Moja preporuka mladim profesionalcima je da obavezno naprave taj „shortcut” u početku svoje karijere.
I: Vaš karijerni put doveo Vas je do direktorske pozicije u Liliumu. Kako je došlo do tog profesionalnog koraka i šta Vas je navelo da poseban fokus stavite na organizacijsku kulturu i inicijative poput izbora radnika godine?
H: Nisam imao plan da budem direktor. Nikad nisam sjedio i razmišljao „za pet godina ću voditi firmu." Desilo se prirodno, korak po korak. Kada sam došao na tu poziciju, vrlo brzo sam shvatio jednu stvar. Možeš imati najbolju strategiju na svijetu, možeš imati najbolji proizvod, ali ako ti ljudi nisu zadovoljni, ništa od toga ne vrijedi.
Vidio sam firme gdje su ljudi dolazili, odrađivali osam sati i odlazili. Tijelo im je tu, a glava negdje drugo. To nije tim. To je grupa ljudi koji dijele istu klimu u kancelariji.
Ljudi ne odlaze iz firmi, odlaze od šefova. To sam naučio na teži način i odlučio sam da neću biti taj šef od kojeg se odlazi.
I: U tom periodu govorili ste o želji da ljudi dolaze nasmijani na posao. Koliko je to u praksi zaista moguće? Da li kompanije danas dovoljno ulažu u ljude ili se taj aspekt još uvijek potcjenjuje?
H: Moguće je. Ali ne onako kako većina misli. Neće stolica za masažu učiniti nekoga sretnim. Neće voćna korpa u kuhinji, a ni timsko druženje radnim danom koji se odbija od godišnjeg odmora. Ljudi se osjećaju dobro kada ih neko čuje. Kada mogu reći šefu „imam problem" i ne osjećaju se glupo zbog toga. Kada ne moraju osam sati dnevno glumiti neku verziju sebe koja ne postoji.
Pričajte s ljudima. Ako vam je mrsko pričati sa svojim ljudima, nemate vremena za to ili ne želite to raditi jer imate drugog posla, zaposlite ljude koji će to raditi kako treba. To košta manje od bilo kakvog timskog druženja. A vrijedi mnogo više. Mogućnost rada na daljinu, uz sve svoje prednosti, ne pomaže baš s time, ali moramo nastaviti biti „društvena bića”.
I: U novembru 2022. godine započinjete rad u ZenDevu. Da li je to bio svjestan zaokret u karijeri ili trenutak kada su se različita iskustva i znanja kao slagalice konačno spojila u jednu cjelinu?
H: Oboje, iskreno. Nije bilo da sam tražio izlaz ili da mi je bilo loše. Naprotiv. Ali osjetio sam da postoji neki sljedeći korak koji moram napraviti, ne od nečega nego ka nečemu. Taj osjećaj kad znaš da možeš više, da ima još prostora za rast, ali da taj prostor nije tu gdje trenutno stojiš.
ZenDev je bio ta prilika. Kompanija koja ima urede i u Švedskoj i u Bosni, koja spaja ono odakle dolazim sa onim gdje sam htio biti. Kad sam vidio o čemu se radi, znao sam da je to to. Titula je bila interesantna, naravno, ali više od toga bila je to prilika da nastavim graditi. Nova tržišta, nove prilike, novi odnosi. I onda je došla odluka o preseljenju u Švedsku. Sve se poklopilo.
Kao kad sklapaš slagalicu godinama i odjednom vidiš cijelu sliku. Prodaja, vođenje ljudi, razumijevanje kako različite kulture funkcionišu - sve što sam radio do tada našlo je smisao na jednom mjestu.
Sada, nakon već dvije godine u Švedskoj, mogu reći da je bila odlična odluka za mene i moju porodicu.
I: Co-founder ste Gigant Media i Dealiona. Šta Vas privlači pokretanju novih ideja i kako prepoznajete da neka ideja ima dugoročni potencijal, a ne samo kratkoročni entuzijazam?
H: Dugoročni potencijal prepoznajem po tome da li rješenje postaje infrastruktura, a ne samo hobi. Volim graditi. I volim graditi s drugim ljudima, ne sam.
Gigant Media sam pokrenuo prije dosta godina zajedno s Vedranom Ballianom. Radili smo zajedno dugo, znali smo kako razmišljamo, šta želimo i kako funkcionišemo. I u jednom trenutku smo rekli - hajde da prestanemo pričati o idejama i počnemo ih pretvarati u stvarnost. Jedna od tih ideja je bila Faktura.ba - jednostavan servis za fakturisanje koji rješava konkretan problem na domaćem tržištu. Nije trebala revolucija. Trebalo je nešto što radi, što pomaže, što ima smisla.
Dealion je nešto novije, pokrenuto s Emom Hasičević, kao i sa našim osnivačkim članovima Sarom, Farisom i Sanjinom. Dealion je više od „networking eventa”. To je zatvorena mreža za CRO-ove, osnivače i lidere i mjesto gdje se biznis zapravo ostvaruje.
Razlika između entuzijazma i potencijala je u koristi. Entuzijazam je kad se ljudi okupe da pričaju. Dugoročni potencijal je kad stvoriš sistem gdje referali postaju prihod, a tuđa „skupa greška“ tebi uštedi šest mjeseci rada. Kad vidiš da ljudi ne mogu obavljati svoj posao bez tvog rješenja, znaš da si napravio nešto što će trajati.
I: Rekli ste da svaki Growth Manager treba napraviti korak više; prema kolegama i klijentima. Kako taj dodatni napor izgleda u svakodnevnom radu?
H: Nije ništa spektakularno. Ponekad je to pitanje više. Umjesto „kako ide projekat?" pitaš „kako si ti?" Ponekad je to poziv bez razloga. Samo da čuješ kako je neko. Ne zato što ti treba nešto od njega. Nego zato što ti je stalo. Bez agende, bez “da spojimo ugodno i korisno”. Neka bude samo ugodno, često. Ponekad je to priznati da ne znaš odgovor. Reći "nemam pojma, ali hajmo zajedno smisliti." Ljudi cijene iskrenost više nego savršene odgovore.
Tako je sa kolegama, tako je i sa klijentima. Kada sam prvi put od klijenta, kao razlog zašto se odlučio za saradnju, dobio: „Bilo mi je osvježavajuće čuti nekoga ko ne pravi da zna sve." Taj dodatni korak nije tajna formula. To je samo - biti čovjek. Čudi me koliko je to postalo rijetko.
I: Kako je živjeti u Švedskoj i „osjećati da vam ljudi vjeruju i prije nego se dokažete“? Da li je bilo teško donijeti tu odluku o preseljenju u Švedsku. Šta Vas je motiviralo?
H: Kada sam došao u Švedsku prije dvije godine, primijetio sam nešto što me iznenadilo. Vrata su se otvarala lakše nego što sam očekivao. Ljudi su mi vjerovali prije nego što sam imao priliku bilo šta dokazati. Na početku sam mislio da je to možda slučajnost, ili da sam jednostavno imao sreće s ljudima koje sam sreo.
Ali onda sam shvatio da to povjerenje nije meni dato. Ono je zasluženo - samo ne od mene. Gradili su tu drugi Bosanci i Balkanci koji su došli davno prije mene. Dokazivali se, ne riječima nego djelima. Generacija za generacijom, porodica za porodicom.
Ti ljudi su prokrčili put kojim ja danas hodam. Svaka vrata koja mi se lakše otvore - otvorio ih je neko prije mene. Svojim radom. Svojim ponosom. Svojim karakterom.
Što se tiče same odluke o preseljenju, nije bila jednostavna. Imao sam život u Bosni i Hercegovini. Imao sam posao koji je funkcionisao, prijatelje koje poznajem cijeli život, porodicu, sve ono što čovjek godinama gradi oko sebe. I onda dođeš do trenutka kada trebaš sve to ostaviti i krenuti negdje gdje ne znaš jezik, ne poznaješ pravila, ne znaš kako stvari funkcionišu.
Ali znao sam da moram probati. Ne samo za sebe, nego i za suprugu, za kćerku. Htio sam joj pokazati da je moguće izaći iz onoga što poznaješ i napraviti nešto novo. I htio sam sebi dokazati da sve ono što sam godinama govorio drugima - da treba izaći iz zone komfora, da treba riskirati, da rast dolazi samo kada se pomakneš - vrijedi samo ako to i sam napravim.
I shvatiš da živiš ono što si propovijedao. To je, na kraju, jedini način da budeš vjerodostojan; sebi i drugima.
I: Nakon više od petnaest godina u business developmentu zaključili ste da „brzina ubija poslove, a strpljenje ih zatvara“. Kada ste naučili tu lekciju i koliko je danas teško ostati strpljiv u poslovnom svijetu koji stalno traži brze rezultate?
H: Naučio sam je na najskuplji mogući način - gubeći poslove koje sam htio zatvoriti prebrzo. Bio sam mlađi i bio sam uvjeren da brzina znači efikasnost. Ako brže pošaljem ponudu, brže ću dobiti odgovor. Ako brže napravim follow-up, brže ću zatvoriti deal. Slao sam mailove nakon dva dana, pa nakon još jednog, pa opet. Gurao sam, pritiskao, mislio da je upornost isto što i profesionalnost.
I onda bi došla tišina. Ništa. Problem sam bio ja. Stvarao sam pritisak umjesto povjerenja. Ljudima nije trebao neko ko ih juri, trebao im je neko ko ih razumije. Danas je to još teže nego što je bilo tada. Svi vam govore da moraš brže. KPI-jevi pritišću, kvartalni ciljevi vise nad glavom, na svakom sastanku pitanje „koliko si zatvorio ovaj mjesec?" I u tom okruženju, odluka da usporiš djeluje gotovo kontraintuitivno. Kao da se predaješ dok svi drugi trče.
Ali najvrjedniji poslovi koje danas imam, i klijenti koji su postali prijatelji, a ne samo poslovni partneri, su upravo oni gdje sam čekao. Ponekad sedmicama, ponekad mjesecima. Bez pritiska, bez stalnih provjera, bez onog „evo me opet da vidim gdje smo." Čekao sam jer sam znao da je odnos važniji od potpisa. I da će potpis doći kad bude vrijeme, ako uopće treba doći.
Nije lako ostati strpljiv u svijetu koji mjeri uspjeh u brzini. Ali sam naučio da brzina često znači samo kretanje, ne napredak. A strpljenje, koliko god bilo teško, gradi nešto što traje.
H: Rekao bih sebi tri stvari. Prva: manje pričaj, više slušaj. Zvuči jednostavno, gotovo banalno kada to izgovoriš naglas. Ali trebalo mi je godina da to stvarno razumijem, da to prestanem samo znati i počnem primjenjivati.
Na početku karijere mislio sam da moram dokazati koliko znam. Da moram biti najglasniji u sobi, da moram imati odgovor na svako pitanje, da će me ljudi cijeniti po tome koliko pametnih stvari kažem. Pa sam pričao. Puno. Predugo. A nisam shvatao da ljudi zapravo ne žele nekoga ko ima sve odgovore. Žele nekoga ko postavlja prava pitanja. Nekoga ko ih čuje, ko ih razumije, ko im posveti pažnju umjesto da čeka svoj red da govori.
Druga stvar koju bih rekao sebi: ne brini toliko. Znam da to sada ne možeš čuti, znam da ti se čini da je svaka odluka pitanje života i smrti, svaki neuspjeh dokaz da nisi dovoljno dobar. Ali napravit ćeš puno grešaka. To je neizbježno. Izgubiti ćeš poslove za koje si bio siguran da su tvoji. Povjerovati ćeš ljudima koji to povjerenje ne zaslužuju. Razočarati ćeš nekoga u koga si vjerovao, i netko će razočarati tebe.
I sve je to okej. Zapravo, sve je to neophodno. Jer svaka od tih grešaka naučit će te nešto što ti nijedna knjiga ne može reći, nijedan mentor objasniti, nijedan savjet prenijeti. Neke stvari jednostavno moraš osjetiti na svojoj koži. Moraš proći kroz to da bi izašao s druge strane kao neko ko stvarno razumije.
Na kraju dana, nije bitno koliko si puta pao. Svi padamo. Bitno je koliko si se puta ustao, otresao prašinu i nastavio dalje. To je jedino što se računa. I treća, možda najvažnija: budi ono što jesi.
Na svom profesionalnom putu Haris Husejnović gradio je iskustvo kroz odnose, povjerenje i spremnost na promjenu. Upravo su ga promjena i onaj unutrašnji osjećaj da uvijek postoji prostor za dalji rast odveli u Švedsku, gdje je pokazao da razvoj počinje onda kada napustimo zonu komfora.
Danas kroz svoj rad podržava lidere da naprave isti iskorak. Razgovorom, svojim najvažnijim alatom, pomaže im da rast ne traže u sigurnosti poznatog. S čovjekom u središtu poslovanja postaje lako graditi dugoročne odnose i pretvoriti ideje u održiva rješenja; ona koja postaju više od entuzijazma i kratkoročnih projekata.
