Ljudi to već rade, a organizacije tek uče: Svakodnevna AI tranzicija
Sve češće susrećem ljude čiji stvarni posao više nema jasnu definiciju. Titula postoji, ali svakodnevni rad je otišao dalje. U nekom trenutku postane jasno da opis posla više ne objašnjava ono što se zaista dešava, jer se rad promijenio prije nego što je iko stigao to formalno zapisati.
Nove vještine ulaze u radni dan tiho. Korištenje AI alata, brže donošenje odluka, povezivanje podataka, procesa i ljudi koji ranije nisu bili povezani. Sve to postaje dio posla prije nego što dobije svoje mjesto u dokumentima, sistemima i evaluacijama. Ljudi se prilagođavaju brže nego strukture, a strukture imaju svoj ritam.
Opisi poslova, kompetencijski modeli, evaluacije i hijerarhije nastaju da bi unijeli jasnoću i stabilnost. Oni traže dogovor, usklađivanje i vrijeme. Njihova dinamika je drugačija od dinamike svakodnevnog rada, i upravo tu nastaje prostor koji se danas često osjeti.
U tom prostoru ljudi rade posao koji donosi vrijednost, ali još nema jasno ime. Doprinos postoji, ali se teško smješta u postojeće kategorije. Inicijativa, snalažljivost, brzo učenje i preuzimanje odgovornosti postaju dio rutine, dok sistemi i dalje traže mjerljive, jasno definisane elemente. Taj raskorak se najjasnije vidi u trenucima evaluacije, kada se stvarni rad pokušava prevesti na jezik koji mu više ne pripada u potpunosti.
Employer branding se u takvom kontekstu ne bavi uljepšavanjem stvarnosti. Njegova uloga je da prepozna gdje se organizacija već nalazi, čak i kada to mjesto još nije do kraja imenovano. Govoriti previše znači stvoriti očekivanja koja sistemi još ne mogu ispratiti. Govoriti premalo znači ostaviti ljude bez potvrde da se ono što rade uopšte vidi.
Mjera je ovdje važnija od poruke.
AI je u cijeloj priči ubrzao tempo. Promijenio je način rada, ali još više način razmišljanja o radu. Ono što je nekad bilo dodatna vrijednost sada se podrazumijeva, dok sistemi tek uče kako da takve pomake prepoznaju i uključe u svoje okvire.
I tu dolazimo do suštine.
Svijet rada trenutno funkcioniše u dvije brzine. Jednoj u kojoj se posao već promijenio i drugoj u kojoj se ta promjena tek pokušava razumjeti i formalizovati. Između njih nema greške, nego faze.
Pitanje više nije kako da sistemi uhvate realnost preko noći. Pitanje je koliko su organizacije spremne da priznaju da se nalaze u toj međufazi i da se prema ljudima koji već rade u novim okvirima odnose sa povjerenjem, a ne sa sumnjom.
Jer u ovakvim periodima, povjerenje postaje važnije od savršenog sistema.
Sistemi će se ažurirati.
Ljudi koji se u tom procesu ne prepoznaju – teže se vraćaju.
O autoru:
Adnan Baručija je stručnjak za employer branding, strateški marketing i izgradnju brenda. Osnivač je agencije F Koncept i portala Kultura poslovanja, te autor i voditelj podcasta Kultura poslovanja. Kroz rad sa domaćim i internacionalnim kompanijama fokusiran je na razvoj organizacijske kulture, interne komunikacije i pozicioniranje poslodavaca u savremenom svijetu rada.
LinkedIn profil: Adnan Baručija
