Umjetna inteligencija i umni čovjek: Roboti ne pobjeđuju, oni samo mijenjaju pravila igre

Vođeni takvim narativima, mnogi idu i korak dalje pa pišu o još većim talasima otpuštanja, o potpunoj automatizaciji, o budućnost u kojoj za čovjeka nema mjesta. Roboti rade, ljudi nestaju. Takva predviđanja zvuče dramatično, ali su zapravo samo previše pojednostavljena, jer promjene u kojima danas živimo jesu brze, duboke i ponekad zastrašujuće, ali nisu baš neviđene.

Svijet rada se oduvijek mijenjao

Ako se vratimo stoljećima unazad, vidjet ćemo da je rad nekada bio gotovo isključivo manuelan. Ljudi su sve radili vlastitim rukama. Snaga tijela bila je osnovni resurs, a vrijednost rada mjerila se izdržljivošću, vremenom i fizičkim naporom. Preživljavanje, ishrana i proizvodnja osnovnih sredstava za život zavisili su od toga koliko neko može podnijeti i izdržati.

Prvi veliki pomak desio se onog trenutka kada su ljudi počeli izmišljati alate. Motika, lopata, čekić, točak… jednostavni izumi koji su promijenili sve. Rad nije nestao, ali se transformisao. Čovjek više nije morao svaki zadatak obavljati golim rukama. Alati su preuzeli dio fizičkog opterećenja, a čovjek je dobio novu ulogu: da razmišlja kako da ih koristi što efikasnije. Već tada, rad se počeo pomjerati s pukog fizičkog napora ka kombinaciji snage i promišljanja.

Industrijska revolucija bila je sljedeći veliki lom. Mašine su preuzele masovnu proizvodnju, fabrike su zamijenile zanatske radionice, a brzina i obim rada porasli su do tada nezamislivih razmjera. Strahovi su bili slični današnjima. Ljudi su se bojali da će postati suvišni, da za njih više neće biti mjesta. Ali to se nije desilo. Umjesto toga, promijenila se priroda posla. Ljudi više nisu morali obavljati ono što mašine rade bolje, brže i preciznije. Morali su samo to prihvatiti i naučiti kako da njima upravljaju, održavaju ih i organizuju proizvodnju oko njih. I tu opet dolazimo do zahtjeva za povećanim razmišljanjem.

Naredna velika promjena došla je s razvojem računara i digitalnih tehnologija. Poslovi su se preselili iz fabrika u kancelarije, a zatim i u digitalne prostore. Informacije su postale dostupne, procesi automatizovani, a brzina donošenja odluka dramatično ubrzana. Opet se tražilo novo znanje. Opet su napredovali oni koji su bili spremni učiti i prilagoditi se, dok su oni koji su se opirali promjenama polako ostajali na margini. Opet je nastala veća potreba za idejama, za rješenjima i za upotrebom sivih ćelija u glavi.

I niko danas ozbiljno neće tvrditi da su lopate, mašine i računari unazadili ili uništili ljude. Oni su ukinuli određene zadatke, ali su istovremeno stvorili čitav niz novih zanimanja, uloga i prilika. Ono što se u svakom ovom periodu pokazalo kao konstanta jeste jedna stvar: rad nije nestajao, on se mijenjao. I to se mijenjao u smjeru stvarne prirode čovjeka. U ostvarenju njegove misije jedinog na svijetu umnog bića.

Upravo tu paralelu danas često zaboravljamo kada govorimo o umjetnoj inteligenciji. Umjetna inteligencija nije ništa drugo do samo sljedeća stepenica u izmjeni načina rada. Vođeni primjerima iz prošlosti (ne kaže se đaba da je historija učiteljica života) možemo samo predvidjeti sljedeće: Oni koji izbjegavaju upotrebu AI alata biće poslovno prevaziđeni. Oni koji nauče kako da ih koriste biće unaprijeđeni. Tačka.

Razlika između ove dvije grupe nikada nije bila veća, jer ova promjena traži brzu reakciju. Bržu nego ikad prije. Ne možemo čekati deset godina da „vidimo kako će se stvari razvijati“. Moramo učiti. Moramo eksperimentisati. Moramo primjenjivati. Moramo. Ne “možemo” ili “trebamo”, nego moramo. U svim sferama.

Obrazovanje kao ogledalo problema

Obrazovanje je možda i najosjetljivija, ali istovremeno i najvažnija tačka u cijeloj ovoj priči. Jer način na koji danas učimo i podučavamo direktno određuje kako ćemo sutra raditi.

Ne možemo očekivati da se svijet rada radikalno mijenja, a da obrazovni sistemi ostanu isti. Ne može se predavati učenicima i studentima na isti način kao prije pet godina, a kamoli deset ili dvadeset, i istovremeno se nadati da ćemo dobiti spremne, prilagodljive i relevantne buduće radnike. Još manje se mogu zatvarati oči pred činjenicom da umjetna inteligencija već postoji i da je postala dio svakodnevice.

Pitanje više nije da li student i učenici koriste AI alate, nego kako ih koriste. U tom kontekstu mijenja se i način podučavanja, ali i način ispitivanja. Pa evo uzmimo za primjer jedan klasični seminarski rad. Ima li on danas ikakav smisao, ako svi znamo da tekst može biti generisan uz pomoć AI alata za nekoliko minuta? A ako studentima jednostavno zabranimo upotrebu umjetne inteligencije, da li ih onda podučavamo u skladu s vremenom u kojem žive, ili im uskraćujemo razvoj vještina koje će se od njih sutra očekivati.

Realnost tržišta rada danas izgleda potpuno drugačije. Niko u stvarnom poslovnom okruženju neće zaposleniku postaviti problem i reći mu da ne koristi digitalne alate, da se kloni tehnologije i da rješenje traži olovkom i papirom. Naprotiv, očekivaće se da zna iskoristiti sve dostupne resurse kako bi do rješenja došao brže, kvalitetnije i efikasnije. Zbog toga se pred obrazovni kadar postavlja ozbiljan izazov u promjeni metoda predavanja i načina provjere znanja. Fokus se mora pomjeriti sa pukog reproduciranja informacija na sposobnost razmišljanja. Na to koja pitanja student postavlja, kako povezuje informacije, kako razumije kontekst i kako dolazi do zaključaka. Upravo zato, ključne vještine budućih radnika postaju kritičko razmišljanje, brzina prilagođavanja i sposobnost da se tehnologija koristi kao produžetak vlastitog intelekta, a ne kao njegova zamjena. I to su vještine koje obrazovni sistemi, htjeli to ili ne, moraju početi sistemski razvijati.

Važnost zajednica za učenje

Uz formalno obrazovanje, sve veću ulogu preuzima i neformalno učenje, ono koje ne završava diplomom, nego se nastavlja tokom cijelog života. U svijetu u kojem se informacije brzo mijenjaju, ideja da se jednom „završi školovanje“ postaje sve manje realna. Učenje više nije faza života, nego njegov stalni pratilac.

Upravo zato raste potreba za cjeloživotnim učenjem, ali i za drugačijim formatima učenja. Sve je manje prostora za model u kojem imamo jednog učitelja i stotinu učenika koji pasivno slušaju. Umjesto toga, javljaju se učeće zajednice kao prostori u kojima se znanje dijeli, razmjenjuje i nadograđuje kroz stvarna iskustva iz prakse.

U takvim okruženjima učenje ne teče samo odozgo prema dolje. Ono se odvija horizontalno. Ljudi uče jedni od drugih, kroz diskusiju, kroz greške, kroz konkretne izazove s kojima se susreću u svakodnevnom radu. Teorija dobija smisao tek onda kada se poveže sa stvarnim problemima i stvarnim kontekstom.

Zbog toga će budućnost učenja sve manje ličiti na učionicu, a sve više na mrežu ljudi koji zajedno rastu. I upravo u takvim zajednicama, u kojima svako istovremeno uči i podučava, stvara se temelj za radnu snagu sposobnu da se nosi s promjenama koje donosi umjetna inteligencija.

Sigurnost radnih mjesta i uspjeha organizacija ovisi o istom: ključnim vještinama

Vratimo se sada na poslovni kontekst, jer upravo zbog njega nam je svo ovo učenje i potrebno.

Uprkos dramatičnim naslovima i apokaliptičnim prognozama, neće sva radna mjesta nestati. I neće ih „pojesti“ umjetna inteligencija preko noći. Pa evo, sigurno neće naše državne službe za početak, u kojima smo malte ne, tek nedavno otkrili praktične čari kalkulatora. U tom okruženju, ozbiljna primjena umjetne inteligencije vjerovatno neće stići ni za naših života.

Ali šalu na stranu. U poslovnom svijetu koji se razvija i želi ostati konkurentan, sigurna neće biti radna mjesta koja ostaju ista. Sigurna će biti ona koja svoj doprinos podižu na viši nivo uz pametnu primjenu tehnologije. Ne ona koja rade „isto što i prije“, samo brže, nego ona koja koriste umjetnu inteligenciju da bolje razumiju tržište, klijente i procese, da donose kvalitetnije odluke i da daju stvarni doprinos strateškim ciljevima organizacije. Drugim riječima, u novom kontekstu siguran je onaj zaposlenik čija vrijednost raste zajedno s tehnologijom.

Ipak, izazovi prilagođavanja novom okruženju se ne postavljaju samo pred individualce, nego pred cijele organizacije. Postavlja se pitanje kako biznisi mogu preživjeti i uspjeti u eri novih primjena. I tu dolazimo do suštine, odnosno do talent menadžmenta.

Upravljanje ovim gore opisanim ljudima više ne može ostati isto. Ideja apsolutne jednakosti u tretmanu zaposlenika zvuči plemenito, ali u praksi prestaje biti održiva. Ne doprinosi svaki zaposlenik na isti način ostvarenju strategije, i ne može. Postoje pozicije čiji utjecaj direktno određuje uspjeh organizacije, i one koje imaju indirektniji doprinos. To nije vrijednosna procjena ljudi, nego poslovna realnost.

Zaposleni na ključnim pozicijama nose veću odgovornost, imaju veći utjecaj na rezultate i direktno oblikuju konkurentsku prednost. To, naravno, ne znači da su „bolji ljudi“, niti da ostali zaslužuju manje poštovanja, lošije uslove ili nesigurnost. Svaka pozicija mora imati dostojanstvene uslove rada, pravednu kompenzaciju i zdravu radnu atmosferu. Ali ono što znači jeste da ključni talenti zahtijevaju veća ulaganja. Više vremena, više resursa, više pažnje u njihov razvoj, motivaciju i zadovoljstvo, jer upravo od njih zavisi stabilnost i dugoročni uspjeh cijelog sistema.

Umni čovjek je u središtu uspjeha

Bez obzira na to koliko tehnologija napreduje, vidimo da čovjek ostaje u središtu uspjeha. Ali ne bilo koji čovjek. U centru ostaje onaj koji brzo uči, koji se prilagođava, koji ne odbacuje promjene i koji tehnologiju koristi kao alat za lični, profesionalni i organizacijski napredak.

Jer ono što je suštinski ljudsko: razumijevanje konteksta, empatija, osjećaj za promjene u ponašanju i potrebama ljudi, poticanje drugih, razgovor, razmjena… nikada se neće moći u potpunosti automatizirati. I upravo zato se pred organizacije postavlja najveći izazov: pronaći, razviti i zadržati takve, umne ljude.

O autorici:
Ema Burić je doktorica ekonomskih nauka, univerzitetska profesorica i poduzetnica. Njena ključna polja interesa su poduzetništvo, razvoj ljudskog potencijala i organizacija. Strastveno radi na povezivanju teorije i prakse, vjerujući da samo tako mogu nastati pravi rezultati.

LinkedIn profil: Ema Burić, PhD