Da li je osmosatni radni dan još uvijek zlatni standard?

Kada je industrijska revolucija uvela standardizirano radno vrijeme od osam sati, to je bio ogroman iskorak u odnosu na dotadašnje prakse. Ljudi su konačno dobili jasnu granicu između posla i privatnog života, a poslodavci okvir za organizaciju proizvodnje. Decenijama kasnije, radno vrijeme od 9 do 17 postalo je sinonim za stabilan posao i siguran ritam života.

Međutim, današnje tržište rada izgleda potpuno drugačije. Digitalizacija, globalna povezanost i sve veći broj poslova koji nisu vezani za fizičko prisustvo doveli su u pitanje da li je ovaj okvir i dalje održiv. Mnogi zaposleni i kompanije pitaju se da li je strogo radno vrijeme samo navika iz prošlosti ili i dalje ima smisla.

Za i protiv rigidnog okvira

Za generacije koje su odrasle uz fleksibilnost interneta, ideja da se mora sjediti za računarom tačno osam sati dnevno sve je manje privlačna. Rad od kuće i fleksibilni rasporedi pokazali su da produktivnost zavisi od jasnih ciljeva i rezultata, a ne od vremena provedenog za računarom.

Kreativni i analitički poslovi često ne prate linearan ritam. Neko najbolje radi ujutro, drugi kasno navečer. U takvim okolnostima, forsiranje univerzalnog rasporeda može značiti gubitak potencijala i pad motivacije.

S druge strane, radno vrijeme od 9 do 17 daje strukturu i predvidljivost. Ljudi znaju kada rade, a kada se isključuju. To smanjuje rizik od preopterećenosti i zamućenih granica između posla i privatnog života, što je česta pojava kod fleksibilnih modela.

Za timove koji rade zajedno, zajednički okvir olakšava saradnju. Ako svi rade u različitim terminima, sastanci, brze odluke i međusobna podrška postaju komplikovaniji. Standardno radno vrijeme nudi ritam koji olakšava sinhronizaciju.

Potraga za balansom

Možda odgovor nije u potpunom ukidanju okvira, ali ni u rigidnom pridržavanju. Sve je više kompanija koje uvode hibridne modele – okvir postoji, ali unutar njega postoji i prostor za fleksibilnost. Na primjer, osnovne sate kada su svi dostupni kombinuju s mogućnošću da zaposleni sami biraju kada će odraditi preostali dio obaveza.

Radno vrijeme 9–17 je proizvod prošlih vremena, ali njegova svrha nije potpuno nestala. Ono i dalje može biti koristan temelj, ali uz prilagodbe koje prate ritam savremenog poslovanja i različite životne stilove zaposlenih.

U budućnosti, pitanje neće biti da li zadržati ili odbaciti ovaj okvir, već kako ga nadograditi. Jer ono što je nekada bilo pravilo, danas sve više postaje polazna tačka za nove oblike rada.