SJAJNI I MRAČNI – KO POBJEĐUJE?

Uzmimo drugih dvadeset. Oni ne sijaju, oni mrače. Stalno neka muka oko njih. Ne rade ili odrađuju samo da im izađe iz ruku. Uvijek se nešto žale, svako malo prijete otkazom (ali, ne odlaze – jer dobro im je pravo). Pa se vi sa njima bavite, a ustvari svaki dan živite izreku: što sam ja prema vama bolji, vi sve gori i gori. Što nije daleko od istine, čak naprotiv.

Da ne zanemarimo ni ovih šezdest, u sredini između ove dvije krajnosti. To su neki fini ljudi, vrijedno rade, imaju neke dobre vrijednosti. Načelno su dobri, baš dobri. Ne nužno odlični, ali sasvim dobri. Ali, lelujaju između ove dvije krajnosti. I prihvataju onu koju prije čuju ili koja je glasnija.

A, šta mislite koja je glasnija?

Pa ova što mrači, normalno. Što normalno, kad to nije normalno i vi ne želite da to tako bude? Pa zato što ljudi više vjeruju onome što se žali, sa njim se mogu poistovjetiti. Pa šta mislite otkud procvat clickbite naslova na portalima – zato što narod masovno klika na senzacionalističke i loše vijesti. Puno više nego na dobre i priče o uspjesima. Ako i klikne i pogleda priču o, recimo, nekom privredniku koji je sa svojom fabrikom i ljudima napravio uspjeh na međunarodnom tržištu – neće mu čestitati, nego ide tirada: krao, stranka mu čuva leđa, robovlasnik...Tako je mnogo lakše.

Da se mi vratimo na ovu našu stoticu s početka priče. Dakle, ovih šezdeset se okreće ka ovih glasnih dvadeset mračnjaka i sad ih više nije dvadeset nego – osamdeset. I najednom vam se čini da posao ne ide, da se svaki dan ponavljaju iste greške i da nikome više nije stalo. Pa ide još gore, u krađe, zloupotrebe bolovanja, tu i tamo padne i fizički obračun, nepojavljivanje na poslu...znate već.

Šta se dešava dalje? Upravljačka i vlasnička struktura su u opštoj mobilizaciji, pokušavaju popraviti što se popraviti da. Gotovo uvijek rješavaju ono što je na površini, i one koje su najahali na mračni talas. Dok ovi od kojih je sve krenulo – nekim čudom, ostanu netaknuti. Mudro se povuku, a ove ostale nastavljaju huškati. Njima je dobro pravo, zašto rizikovati.

Šta se još dešava? Sjajni počinju da odlaze. Tiho, kako su tu i postojali. Zašto? Zato što sjajni ljudi imaju visok prag tolerancije, i dobrano su se natrpili – pa zaključili da više ne mogu biti dio toga. Takvog okruženja. Takvih priča. Takve (ne)organizacije. Ne idu nužno odmah u drugi posao, dobar dio njih ode doslovno u nezaposlenost i na biro, samo da pobjegne iz toga svega. Jer osjete da propadaju, da ne mogu više, a i ne mogu se izboriti sa svime lošim što nadire.

Problem postaje sve veći, a dobrih je sve manje. Nestaje i onih iz šezdesetke koji su se dozvali i progledali, pa shvatili da im se ne sviđa to čemu su se priklonili i potvrđuju sami sebi da su u pravu što su im se priklonili, jer vidiš da ovo ništa ne valja. Malo po malo, ostala mračna dvadesetka i hrpa novozaposlenih pulena koji samo čekaju da ih neko pokvari. A, posao? Ma koji posao, nema ljudi, nema se s kim raditi.

Dosta horor priče, idemo raditi. Šta raditi?

Prvo i osnovno – utvrditi ko je u kojoj grupi: sjajni, mračni, svi ostali. Sjajne zaštiti i pobrinuti se da ostanu. Mračne – dovesti u red ili se zahvaliti na saradnji i aplaudirati kada im ugledate leđa. Svi ostali – gledati ima li još koji sjajan i paziti da se ne omakne koji mračni. Gradite sistem.

Jeste, vrlo je jednostavno. Ne nije to tako u knjigama, a drugačije u praksi. Upravo ovako je u praksi.

Za najbolje se morate pobrinuti i čuvati ih. Tako što ćete ih adekvatno platiti, tako što ćete pričati sa njima, tako što ćete ih slušati. Tako što ćete im biti podrška. Ne onako formalno i populistički, nego zaoprave. Pa kad, recimo, sjajni dođe i kaže da ima ideju – sješćemo, saslušati. Ako ima smisla (a, uvijek ima) realizovaćemo. Kada ideja uspije (a, hoće), pohvalićemo ga pred svima, nosati na ramenima, slaviti kao junaka. Dati mu vidljivost, odati priznanje što razmišlja i želi dobro. Potaknuti i ostale da tako djeluju. I to će djelovati, jer svi žele da se osjećaju kao pobjednici, a ne kao gubitnici. Svi žele da su vidljivi i da imaju osjećaj pripadnosti i priznanja.

A, znate šta – to ne košta puno. Ponekad, čak nimalo. I sjajni, i ovi koji žele biti sjajni - to vraćaju na najbolji mogući način. Sjajnim rezultatima, lojalnošću, inovacijama, rješenjima.

Drugo – mračni su takvi kakvi su. I to je ok. Ali, ne moramo živjeti i raditi sa tim. Svi zaslužuju priliku, tako i mračni. Ali jednu, eventualno dvije. Svakako ne deset ili više od toga. Pokušajte popraviti, ali ne popravljajte vječno. Možete mjesec, dva, maksimalno tri. Ako napretka nema – došlo vrijeme da se rastajete. Ponekad se desi, da su među mračnima ljudi koju su tu od početka i koji govore da ih nije bilo ne bi bilo ni firme i propašće sve ako odu – ne nasjedajte, sve je to manipulativni marketing za široke narodne mase. Možda su bili cijelo vrijeme mračni, ali niste primjetili. Možda jeste primjetili, ali ste išli po sistemu: ma, on je takav. Dok više nije moglo tako.

Kada dođete do tačke da popravljanje više ne ide i izvjesno je da nikad neće ni ići, birate – sebe, firmu, mračnog, sjajne, sve ostale. Koga ćete izabrati?

Koliko god vam emocije pomrače zdrav razum, uvijek imajte na umu da se šteta nastavlja i postaće samo veća. A, to ne želite. Budite empatični, ali ne budite otirač.

Gradite sistem, pričajte, slušajte i reagujte. Ne danas, sutra, u Ponedjeljak ili kad prođe sezona. Dok vi čekate pravi trenutak ili loše redate prioritete kojima posvećujete pažnju, problem raste i raste i raste. A, rješenje je jednostavno i praktično. Ne bavite se izgovorima - djelujte.

O autorici:
Enisa Selmanović Salkić je stručnjakinja za liderstvo i organizacijski razvoj sa 20 godina iskustva u biznisu, te autorica prve bh. knjige o vođenju timova. Znanja je sticala u praksi i na obrazovnim institucijama: Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Chartered Institute of Personnel and Development, Harvard Business School, Harrison Assessment Certified Coach and Employee Development.

LinkedIn profil: Enisa Selmanović-Salkić